Obitelj i škola imaju istu zadaću, a ona se sastoji u poticanja djeteta/učenika na svladavanje čitalačkih vještina, pronalaženja različitih načina u motiviranju kako bi čitanje postalo svakodnevna navika i potreba djeteta, ali i roditelja. Sastoji se u uočavanju teškoća s kojima se dijete suočava i u njihovom zajedničkom rješavanju. Motivacija je nužna za često i dugotrajno čitanje kojim se postiže automatizacija vještina, odnosno glatko čitanje s  razumijevanjem (Čudina-Obradović, 2000, 155). Motiviranje djeteta za čitanje kod kuće  lakše je roditeljima koji i sami mnogo čitaju. Kao prvi i osnovni razlog zbog čega djeca ne čitaju Čudina-Obradović navodi nedostatak uzora u obitelji, a tek onda ostale razloge kao što su teškoće s usvajanjem tehnike čitanja, čitanje s uvjerenjem kako je to dosadno i isključivo školska obveza, zbog mišljenja da nisu pronašli njima zanimljivu knjigu i na kraju zbog utjecaja novih digitalnih medija koji pružaju lakši i brži put spoznaje. Kvalitetno čitanje zahtijeva mnogo vježbanja, čitanja s djetetom, razgovor o pročitanome i uvažavanje djetetovih interesa te je važno naglasiti kako ono ne prestaje polaskom djeteta u školu. Na roditeljskim sastancima potrebno je podsjetiti roditelje da je knjiga pomoćnica u odgoju i da je dobra priča učinkovit odgojni alat od dobro poznatih metoda kritiziranja, kažnjavanja, nagrađivanja. Pri čitanju priča djeca se susreću s različitim emocijama, razvijaju suosjećanje i empatiju prema sebi i drugima oko sebe. Čitajući priče, dijete uči pažljivo pratiti tijek događanja te tako vježba koncentraciju, istražuje nepoznate pojmove i izraze, uči jezik i njegove zakonitosti, pronalazi odgovore na probleme koji se obrađuju u priči te kroz razgovore o pročitanome razvijaju kritičko mišljenje, vlastite stavove i željenu budućnost.

       Svjesni da je čitalačka pismenost učenika osnova za njihovo daljnje obrazovanje, studiranje i rad u društvu, postavili smo si pitanje kako oblikovati nastavu čitanja u školi ne bi li učenici postali pismeni čitatelji. Ako sustavno ne osvijestimo osobnu aktivnu ulogu u izboru aktivnosti čitanja koje doprinose razvoju kritične sposobnosti čitanja, naša djeca/učenici neće razviti dovoljnu pismenost za uspješno djelovanje u 21. st. ( Grosman, 2006). Važno je motivirati djecu i razvijati ljubav prema čitanju od najranije dobi.

      Čitanje i pisanje dvije su vrlo složene jezične djelatnosti i temelj su generičke intelektualne sposobnosti o kojima ovisi akademski uspjeh učenika. Čitanje je proces koji se sastoji u shvaćanju smisla napisanih riječi i uspostavlja vezu između pisanoga i usmenoga govora (Kobola, 1977). Tko zna čitati, može i zna učiti (Rosandić, 2005, 175).

     Učiti kako učiti, jedna od osam temeljnih kompetencija cjeloživotnog učenja navedenih u Nacionalnom okvirnom kurikulumu, obuhvaća osposobljenost za proces učenja i ustrajnost u učenju, organiziranje vlastitoga učenja, uključujući učinkovito upravljanje vremenom i informacijama kako u samostalnom učenju, tako i pri učenju u skupini (MZOŠ, 2010, 12). Kurikulum ističe samoprocjenu kao važnu sastavnicu za ostvarenje odgojno-obrazovnih vrijednosti i ciljeva obrazovanja, a nama je bila putokaz za organizirano planiranje aktivnosti čitanja u našoj nastavnoj praksi.

ISTRAŽIVANJE

    Cilj istraživanja bio je istražiti zadovoljstvo učenika razredne nastave osobnim napretkom u čitanju nakon provedenih planiranih aktivnosti čitanja koje je, grupno ili individualno, provodila školska knjižničarka. U istraživanju je sudjelovalo 129 učenika iz Osnovne škole Ljudevita Gaja, Osijek. Sudjelovali su učenici od 2. do 4. razreda, uzrasta 8 – 10 godina, od čega su 44 učenika bila iz 2. razreda, 39 učenika iz 3. razreda te 46 učenika iz 4. razreda.

   Istraživanje je provođeno individualno u školskom okruženju. Termini ispitivanja bili su unaprijed dogovoreni. Ispitivanje je provodila školska knjižničarka vođeno uz primjenu kratkog upitnika. Anketni upitnik sastojao se od 8 čestica. Prvo pitanje odnosilo se na demografske podatke, odnosno učenici su morali označiti razred koji trenutno pohađaju. Zatim je slijedilo 6 pitanja u kojem su učenici trebali označiti koliko se slažu s navedenom tvrdnjom (učenici su imali skalu od 1 do 5 u kojoj 1 znači uopće se ne odnosi na mene, a 5 znači  u potpunosti se odnosi na mene). Posljednje pitanje bilo je otvorenog tipa, učenici su trebali navesti razlog zašto vole čitati. Trajanje ispitivanja po učeniku bilo je 10 minuta.

ZAKLJUČAK

     Čitanje kao neiscrpan izvor znanja obogaćuje naš pogled na svijet, ali predstavlja i preduvjet za bilo koju drugu životnu aktivnost. U PISA istraživanju 2009. god. 41 % učenika izjavilo je da čita samo ako mora, 62 % da nikada ne čita iz zadovoljstva ili da u takvom čitanju provede manje od 30 minuta dnevno, a 19 % učenika iz te skupine izjavilo je da nikada ne čita iz zadovoljstva.

     U želji da podignemo  motivaciju i zanimanje učenika za čitanje, a time i poboljšamo tehniku čitanja i pisanja, proveli smo ovo istraživanje. Dobiveni rezultati upućuju da 53,8 % učenika svoje čitanje ocjenjuje ocjenom vrlo dobar, 43,2 % učenika je zadovoljno svojom brzinom čitanja, 50,8 % mišljenja je da bolje čitaju u odnosu na prošlu godinu, 43,9 % vježbalo je čitati od prošle procjene brzine čitanja i 80,3 % samostalno je vježbalo čitati.

     Raduje nas činjenica što učenici čitaju iz različitih potreba i što je jedna od njih učenje i spoznavanje. Jednako je važno i korisno čitanje zbog zadovoljstva i zabave zato što djeca tada posredno uče i spoznaju različitost svijeta u kojem žive, a ujedno potiču vlastitu maštovitost. Možemo biti zadovoljni samoprocjenom učenika jer nam postotci ukazuju da postoji široki prostor za unapređenje vještine čitanja i da učenike sustavno i organizirano možemo dovesti do većeg osjećaja zadovoljstva i učinkovitosti razumijevanja pročitanog. Veliki broj učenika mišljenja je da bolje čita u odnosu na prošlu školsku godinu  (50 %) što možemo povezati s aktivnom ulogom učitelja u procesu razvoja čitalačke pismenosti. Proces čitanja uvijek ima širi pedagoški kontekst jer budi osjećaje, razvija odnose, potiče nove ideje, otkriva maštu i daje prostor za kreativno povezivanje i dijeljenje iskustva čitanja te je potrebno potaknuti roditelje na kvalitetnije razumijevanje procesa čitanja i njihovo aktivnije uključivanje u proces podizanja motivacije i zanimanja učenika za čitanje.

    Ovo istraživanje ukazuje na potrebu sveobuhvatnijeg i kvalitetnijeg pristupa u planiranju razvoja čitalačkih kompetencija i primjeni suvremenih strategija za stjecanje novih znanja i vještina. U školi se susreću učenici, učitelji i roditelji koji zajedno čine pozitivnu i poticajnu okolinu te širi pedagoški prostor koji utječe na procese razvoja čitalačkih i svih ostalih jednako važnih kompetencija.